Isaija 10:5-34

⁵Teško Asiru, šibi gnjeva mojega, ako i jest palica u ruci njegovoj moja jarost.

⁶Na narod licemjerni poslaæu ga, i zapovjediæu mu za narod na koji se gnjevim, da plijeni i otima, i da ga izgazi kao blato na ulicama.

⁷Ali on neæe tako misliti i srce njegovo neæe tako suditi, nego mu je u srcu da zatre i istrijebi mnoge narode.

⁸Jer æe reæi: knezovi moji nijesu li svi carevi?

⁹Nije li Halan kao Harhemis? nije li Emat kao Arfad? nije li Samarija kao Damasak?

¹⁰Kako je ruka moja našla carstva lažnijeh bogova, kojih likovi bijahu jaèi od Jerusalimskih i Samarijskih,

¹¹Neæu li uèiniti Jerusalimu i njegovijem lažnijem bogovima onako kako sam uèinio Samariji i njezinijem lažnijem bogovima?

¹²Ali kad svrši Gospod sve djelo svoje na gori Sionskoj i u Jerusalimu, tada æu obiæi plod ohologa srca cara Asirskoga i slavu ponositijeh oèiju njegovijeh.

¹³Jer reèe: krjepošæu ruke svoje uèinih i mudrošæu svojom, jer sam razuman; i premjestih meðe narodima i blago njihovo zaplijenih i kao junak oborih stanovnike.

¹⁴I ruka moja naðe kao gnijezdo bogatstvo u naroda, i kako se kupe jajca ostavljena tako pokupih svu zemlju, i ne bi nikoga da makne krilom ili da otvori usta i pisne.

¹⁵Hoæe li se sjekira velièati nad onijem koji njom sijeèe? hoæe li se pila razmetati nad onijem koji njom radi? kao da bi prut mahao onijem koji ga digne, kao da bi se hvalio štap da nije od drveta.

¹⁶Zato æe Gospod, Gospod nad vojskama, pustiti na pretile njegove mršu, i slavu æe njegovu potpaliti da gori kao oganj.

¹⁷Jer æe vidjelo Izrailjevo biti oganj, i svetac æe njegov biti plamen, i upaliæe i sažeæi trnje njegovo i èkalj njegov u jedan dan.

¹⁸I krasotu šume njegove i njive njegove, od duše do tijela, uništiæe, i biæe kao bjegunac kad iznemogne.

¹⁹I što ostane drveta šume njegove, biæe malo, da bi ih dijete moglo popisati.

²⁰I u to vrijeme ostatak Izrailjev i koji se izbave u domu Jakovljevu neæe se više oslanjati na onoga ko ih bije, nego æe se oslanjati na Gospoda sveca Izrailjeva istinom.

²¹Ostatak æe se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.

²²Jer ako bude naroda tvojega, Izrailju, kao pijeska morskoga, ostatak æe se njegov obratiti. Pogibao je odreðena, razliæe se pravda.

²³Jer æe Gospod, Gospod nad vojskama, izvršiti pogibao odreðenu u svoj zemlji.

²⁴Zato ovako veli Gospod, Gospod nad vojskama: ne boj se Asirca, narode moj, koji nastavaš na gori Sionu; prutom æe te udariti i štap svoj podignuæe na te kao u Misiru.

²⁵Jer još malo, i gnjev æe prestati; tada æe se jarost moja obratiti na njihovu pogibao.

²⁶Jer æe podignuti na nj Gospod nad vojskama biè, te æe biti kao rasap Madijanski kod kamena Oriva i kao štap njegov na moru, i podignuæe ga kao u Misiru.

²⁷I tada æe se skinuti breme njegovo s ramena tvojega i jaram njegov s vrata tvojega, i izlomiæe se jaram od pomazanja.

²⁸Doðe u Ajat, proðe u Migron, u Mihmasu rasprti prtljag svoj.

²⁹Poðoše klancem, u Gavaji zanoæiše, prepade se Rama, Gavaja Saulova pobježe.

³⁰Vièi iza glasa, kæeri Galimova; nek se èuje u Lais, jadni Anatote!

³¹Madmina pobježe, stanovnici Gevimski utekoše.

³²Još jedan dan, pa æe stajati u Novu, mahnuæe rukom svojom na goru kæeri Sionske, na hum Jerusalimski.

³³Gle, Gospod, Gospod nad vojskama, okresaæe silom grane; što je visoko posjeæi æe, i što je uzdignuto sniziæe.

³⁴I gustu æe šumu isjeæi sjekirom, i Livan æe pasti od silnoga.