Dela apostolska 27:4-33

⁴I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni.

⁵I preplovivši puèinu Kilikijsku i Pamfilijsku doðosmo u Miru Likijsku.

⁶I ondje našavši kapetan laðu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju.

⁷I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone.

⁸I jedva se vozeæi pored kraja, doðosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja.

⁹A pošto proðe mnogo vremena, i veæ plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post veæ bješe prošao, svjetovaše Pavle

¹⁰Govoreæi im: ljudi! vidim da æe plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i laðe nego i duša našijeh.

¹¹Ali kapetan posluša veæma kormanoša i gospodara od laðe negoli Pavlove rijeèi.

¹²A ne buduæi pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doæi do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu.

¹³I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita.

¹⁴Ali ne zadugo potom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon.

¹⁵A kad se laða ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas.

¹⁶A kad proðosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati èamac,

¹⁷Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za laðu; a bojeæi se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo.

¹⁸A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.

¹⁹I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski.

²⁰A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti.

²¹I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete.

²²I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe;

²³Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim,

²⁴Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.

²⁵Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno.

²⁶Ali valja nam doæi na jedno ostrvo.

²⁷A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji.

²⁸I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati.

²⁹Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.

³⁰A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere,

³¹Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati.

³²Tada vojnici odrezaše uža na èamcu i pustiše ga te pade.

³³A kad šæaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreæi: èetrnaesti je dan danas kako èekate i ne jeduæi živite ništa ne okusivši.