Dela apostolska 27:16-44

¹⁶A kad proðosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati èamac,

¹⁷Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za laðu; a bojeæi se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo.

¹⁸A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.

¹⁹I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski.

²⁰A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti.

²¹I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete.

²²I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe;

²³Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim,

²⁴Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.

²⁵Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno.

²⁶Ali valja nam doæi na jedno ostrvo.

²⁷A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji.

²⁸I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati.

²⁹Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.

³⁰A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere,

³¹Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati.

³²Tada vojnici odrezaše uža na èamcu i pustiše ga te pade.

³³A kad šæaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreæi: èetrnaesti je dan danas kako èekate i ne jeduæi živite ništa ne okusivši.

³⁴Zato vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave neæe otpasti.

³⁵I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti.

³⁶Onda se svi razveselivši i oni jedoše.

³⁷A u laði bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest.

³⁸I nasitivši se jela, oblakšaše laðu izbacivši pšenicu u more.

³⁹A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguæe, da izvuku laðu.

⁴⁰I podignuvši lengere vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriæu koji duhaše, vožasmo se kraju.

⁴¹A kad doðosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se laða; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova.

⁴²A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteèe.

⁴³Ali kapetan želeæi saèuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoèe najprije, i da iziðu na zemlju;

⁴⁴A ostali jedni na daskama a jedni na èemu od laðe. I tako iziðoše svi živi na zemlju.